on je kralj ne ispričanih priča...
24.12.2006., nedjelja
san ili ...
|
Jucer je mala djevojčica došla u moj san, rekla mi je da nisam vise sama u tom trenutku sam se probudila. Otišla sam u kuhinju napiti se vode, no umjesto vode iz špine su kapale velike, crne kaplje guste tekućine u sudoper. U čudu sam ih gledala nisam znala što da radim. Izišla sam vani, dan je bio tmuran, oblačan. Lagano je puhao povjetarac a ulice su bile prazne, nigdje nikoga. Šetala sam se i razmišljala. Prevladavalo je nekakvo sivilo, osim pokojeg lista koji bi lagano plesao po zraku padajući na zemlju. U gradu je bilo mnogo ljudi, svi su hodali jako užurbano pognute glave. Nitko se nije gledao u oči, svi su mrmljali sebi nešto ne razumnjivo. Do mene je došao neki čovjek i počeo užurbano govoriti : "vremena nema vremena je malo". Nista mi nije bilo jasno odlučila sam otići doma. Putom sam srela mnogo ljudi ali svi su izgledali jednako. Kada sam došla doma shvatila sam da nikoga nema. Bilo je tako tiho... |
- 20:08 - Komentari (6) - Isprintaj - #
22.12.2006., petak
najmanja...
|
Bila jednom jedna djevojčica koju nitko nije volio, uvijek je bila sama sa svojim mislima. Imala je dugu crnu kosu i duboke plave oci boje mora. Nitko je zapravo nije poznavao ali nisu joj ni pokusavali prići. Živjela je iz dana u dan sama nije imala prijatelja kojem se može povjeriti i to joj je jako smetalo. Uvijek je željela nekoga kome može reći svoje najdublje strahove. No što je vrijeme prolazilo tako je ona počela uživat u svojoj samoći i nije htjela nikoga. Svoje vrijeme provodila je sama slušajući stihove ne napisanih, udaljenih pjesama. Živila je u svojoj glavi. Jedne večeri izišla je vani prošetati se, uopće nije znala gdje da ide. Odjednom je shvatila da je dosla na obalu mora, tu je sjela i osluškivala zvukove dalekih brodova, morskih valova što se nježno igraju po površini mora. Ispred nje izronio je veliki brod pun izgubljenih duša, koje su letjele po zamagljenom zraku. Gledala je u njih i dugo razmišljala o smislu. Odlučila ih je nacrtati, otvorila je torbu no u njoj je vidjela malog čovjeka kako svira gitaru i tiho pjevuši neku tužnu pjesmu. Brzo je zatvorila torbu i odlučila otići na neko mirnije mjesto gdje je nisu proganjali njeni vlastiti strahovi. Tiho je ustala i krenula prema željeznici, cijelim putem u glavi je čula pjesmu od malog čovjeka. Kada je stigla ugledala je ispod klupe male ljude koji ljutito igraju na karte. Tada je shvatila da nema nitko tko joj je sličan, nije više mogla biti sama pa je odučila otići zauvijek. Uzela je konop i objesila se. Napokon je usnula u stvarni svijet. |
- 17:35 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Prosinac 2006 (2) Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
...možda je ovaj svijet pakao nekog drugog planeta...  I close my eyes Only for a moment, then the moment's gone All my dreams Pass before my eyes, a curiosity Dust in the wind All they are is dust in the wind Same old song Just a drop of water in an endless sea All we do Crumbles to the ground, though we refuse to see Dust in the wind All we are is dust in the wind, ohh Now, don't hang on Nothing lasts forever but the earth and sky It slips away And all your money won't another minute buy Dust in the wind All we are is dust in the wind All we are is dust in the wind Dust in the wind Everything is dust in the wind Everything is dust in the wind The wind |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||